23.07.2017. 19:35 | INTERVJU: MILOš HRSTIć - „KOPAČKE“ SU KRIVE ZA NEUSPEH U ŠPANIJI

Miloš Hrstić, učesnik Mundijala u Španiji i legenda Rijeke, o svojoj karijeri, nekadašnjim i sadašnjim fudbalskim prilikama

„KOPAČKE“  SU KRIVE ZA NEUSPEH U ŠPANIJI

Intervju uradio: Ivan Vasev.

 Za 22 miliona ondašnjih Jugoslovena i isto toliko fudbalskih selektora, Svetsko prvenstvo u Španiji 1982. i eliminacija u prvom krugu jedna je od najvećih  i najbolnijih fudbalaskih trauma. Plavi su na Mundijal ispraćeni sa oreolom potajnih favorita, očekivanja javnosti i navijača bila su tolika  da se sve ispod polufinala smatralo neuspehom  a oni najoptimističniji su Zlatnu boginju već videli u rukama kapitena Ivice Šurjaka. Međutim, remi bez golova protiv Severih Iraca, minimalni poraz od domaćina i pirova pobeda protiv Hondurasa, uz bledu igru čitavog tima i tek povremene bljeske Gudelja, Pantelića i Šestića, učinili su da Pižon, Pape i kompanija svoje učešće na Mundijalu okončaju već u prvom krugu. Nacija je bila u šoku, neverici,  opštoj žalosti. Pravi uzroci ovog fudbalskog brodoloma nikad do kraja nisu razjašnjeni, neki su eliminaciju plavih pripisivali belosvetskim zaverama i krađi sudije Sorensena, drugi neprofesionalnošću Saveza i svađi oko sponzora, treći  nesuglasicama na liniji selektor – igrači, četvrti našoj balkanskoj mitomaniji i precenjenom  igračkom kadru...

    O uzrocima ovog fudbalskog fijaska, kao i o mnogim drugim fudbalskim temama razgovaramo danas sa jednim od učesnika Mundijala, neposrednim akterom i svedokom svih tih dešavanja u reprezentaciji i oko nje – Milošem Hrstićem, levim bekom Rijeke i nacionalnog tima.

  Gospodine Hrstiću, velika mi je čast i zadovoljstvo da Vas ugostimo  u ovoj našoj rubrici i da Vas pozdravim u ime naših posetilaca i svih iskrenih ljubitelja fudbala od Vardara do Triglava. Da se najpre, zarad ovih mlađih posetilaca, koji nisu imali tu sreću da odrastaju uz pravi fudbal i pune stadione, da imaju svoje fudbalske idole u svom gradu i svojoj zemlji,podsetimo Vaše karijere. Gde ste i kada rođeni i gde ste napravili svoje prve fudbalske korake?

   - Rođen sam 20.11.1955. u Vojniću u Hrvatskoj, a moja fudbalska karijere počinje datumom prve registracije 1968. godine u pionirima Rijeke. Najprije sam počeo igrati za  selekciju svoje škole na prvenstvu riječkih osnovnih škola, tu su me zapazili skauti Rijeke i tako sam se  obreo na Kantridi. Sa mnom je u toj školskoj ekipi igrao i Zvjezdan Radin, kasniji kapetan kluba.

 - Kakvo je bilo vaše detinjstvo u usporedbi sa detinjstvom današnjih generacija?

 

-  To je bilo puno bezbrižnije vrijeme nego danas, bilo je mnogo slobodnog vremena za brojne slobodne aktivnosti. Sve se moglo stići: učiti, igrati se sa društvom, trenirati...

 

- Za koga ste navijali kao dečak i ko su Vam bili fudbalski idoli?

- Kao dečak sam navijao za Partizan, gledao sam finale Kupa šampiona 1966. i moje simpatije su ostale uz crno-bele sve dok nisam postao profesionalac. Kasnije sam, logično, navijao za sebe i svoju ekipu. Onda nije bilo toliko televizijskih prenosa, samo u rijetkim prilikama bilo je moguće videti utakmicu na televiziji. Uzora baš i nisam imao, jer, kako sam već naveo, nije ih se moglo vidjeti na televiziji. Kao pionir i kasnije omladinac igrao sam na mjestu štopera, a tek kao prvotimac sam počeo igrati beka i moji idoli su bili mahom štoperi ili libera, kako se to onda zvalo.

 

 - Kako su izgledali profesionalni počeci u Rijeci? Kako ste se probijali do prvog tima, ko su vam bili konkurenti?

 

    -  Počeo sam svoju profesionalnu karijeru potpisavši prvi profesionalni ugovor 1975. godine.  U to vrijeme , tačnije 1974. Rijeka je ušla u Prvu ligu i mnogo iskusnijih igrača došlo je sa strane, tako da je bilo teško probiti se u prvu ekipu. Trener je bio Gojko Zec i ja sam odigrao samo 20 minuta u prvom dijelu protiv Vardara u Skoplju. Narednih šest mjeseci nisam bio ni u kakvoj konkurenciji za prvi tim jer je valjalo izboriti opstanak. Na početku nove sezone došao je novi trener Spasojević. Ponovo smo mi mlađi igrači bili u drugom planu. Ipak, dobio sam nekoliko prilika i iskoristio ih. Sve te utakmice sam igrao kao štoper,  ali bilo je teško izbaciti ili razdvojiti štoperski tandem Radin – Juričić, koji je bio među najboljima u zemlji, tako da mi je Spaske našao novo mjesto, na beku. Proljetni dio sam započeo kao desni bek u Ljubljani, sljedeću utakmicu kao lijevi i ostao na toj poziciji skoro do kraja karijere.

 

 - Osvajanje kupova iz 1978. I  1979, vaša sećanja na te sezone, protiv koga vam je bilo najteže? Koji Vam je od ta dva kupa miliji?

 

- Prvi kup je svakako onaj koji je ostao urezan u sijećanju. Protivnik u finalu bila je ekipa Trepče, koja je već bila ispala u drugu ligu i svi su smatrali da će nam biti lako osvojiti kup, međutim pokazalo se da je najteže dobiti već dobijene bitke i mi smo tek u produžetku golom Radovića pobijedili. Naravno da je radost zbog toga bila velika.  Prvi put je ipak prvi put. Ja sam prije toga već imao iskustvo osvajanja trofeja, zajedno sa Damirom Desnicom odigrao sam sve utakmice Evropskog prvenstva za igrače do 21 godine, uključujući i onu finalnu protiv DDR-a u Mostaru kada smo postali omladinski prvaci Evrope.  Inače, svaka kup utakmica je teška, jer samo jedan ide dalje i ne pobeđuje uvijek bolji. Na jedvite jade smo u prvom kolu eliminisali Istru iz Pule, na penale, onda pobijedili u Vinkovcima, pa savladali Hajduk, te u polufinalu Velež. Bilo je teško proći Hajduk sa Buljanom, Peruzovićem, Žungulom, Šurjakom, Jerkovićem... da ne nabrajam dalje, sve as do asa, pet puta uzastopno su osvajali kup do tada i eto mi smo prekinuli tu njihovu seriju. Pa Velež sa Marićem, Bajevićem, Vladićem, Halilhodžićem...!Stvarno jaki timovi, ali mi smo u tim utakmicama odigrali sjajno. Otvorili smo put ka finalu i uspešno završili sa Trepčom!

-  Rijeka je tih godina stalno  bila u vrhu, ali nije uspela da se domogne šampionske titule? Zašto, kada ste bili najbliži? Je li velika četvorka bila favorizovana, da li je u ondašnjem fudbalu bilo nameštanja, zakulisanih radnji?

- Mi smo tih godina bili blizu velike četvorke, ali nismo uspjeli osvojiti ligu. Najbliže smo bili 1984. Te smo godine trebali dobiti Crvenu zvezdu kod kuće, par kola prije kraja, ali smo odigrali 0:0 i prilika je propala. Završili smo kao 3. Ili 4. sa istim brojem bodova kao i vicešampion, ali...O suđenju u to vrijeme neću trošiti riječi, jer se svašta dešavalo.

 

-  Kada ste debitovali u reprezentaciji? Kakav je osećaj bio obući nacionalni dres?

 

    - Za reprezentaciju sam debitirao 1978. u Skoplju protiv Grčke.  Tada je selektor bio Dražan Jerković. Bilo je krasno igrati za svoju zemlju u društvu Pižona, Vahe, Bake, Zeke, Džonija...Bila je to čast kao što je i danas,  samo što je u ono vrijeme bilo puno teže doći u nacionalni tim, pogotovo nama koji nismo igrali u velikoj četvorki.

 

 

    - Bili ste učesnik SP 1982. Kakve su vaše uspomene na Mundijal, zašto reprezentacija nije ostvarila predviđeni uspeh? Šta je nedostajalo? Šta se dešavalo iza kulisa?

 

   - Mislim da je taj nacionalni tim bio po ukusu većine. Naravno da će se uvijek naći oni koji se ne slažu, ali u nogometu je to normalno.  Atmosfera je bila odlična sve do izbijanja afere sa kopačkama pred SP u Španiji 1982. To je rezultiralo nezadovoljstvom u ekipi, ne toliko zbog činjenica da su nam uzeli novac iz džepa nego zbog načina i tajminga tog čina. Počelo se više sastančiti nego trenirati i koncentracija je opala. Mi smo bili sretni što ćemo nastupiti na svetskom prvenstvu, tako da smo to nekako prebrodili, ali to nam ipak nije trebalo.  Prva utakmica protiv Sjeverne Irske je bila prilika za nas, ali nismo je iskoristili, odigravši tek 0:0. Druga protiv domaćina, Španije, zna se kako je završila, a i zašto. Hnduras smo jedva dobili i preostalo nam je da čekamo ishod utakmice Španija – Sjeverna Irska. Nažalost, rezultat nije bio povoljan po nas i otišli smo kući. I dan danas mislim da je to bila jedna jaka ekipa, ali, nažalost, nije ostvarila ono što je mogla.

 

- Dvoboj protiv Reala i još jedna teška krađa, čak i teža od one Sorensonove? Kako ste podneli tu nepravdu?

 

-  Radost nakon pobjede na Kantridi i žalost nakon poraza u Madridu.  Malo su nas potcijenili na Kantridi igrajući bez Huanita,  Santiljane, Valdana, ali to su nakon poraza na Kantridi promjenili i nisu htjeli ništa prepustiti slučaju u uzvratu. Nismo zaslužili da ispadnemo, ali suci su u Madridu učinili svoje. Sa Realom nije inače lako i da smo imali dva igrača više, akamoli tri igrača manje kao što smo imali. Bili smo razočarani načinom na koji smo ispali, ali i ponosni što smo se bez straha suprostavili takvom klubu.

    - Posle Svetskog prvenstva  na prečac ste otpisani iz reprezentacije, kola su se slomila na Vama? Zašto?

- Poslije Svjetskog prvenstva morao sam na odsluženje vojnog roka, godinu dana. Naravno da u to vrijeme ne igraš i logično da je novi selektor pozvao nove igrače na moje mjesto i  tako je u biti moja reprezentativna karijera završila. Tih godinu dana proveo sam u Banja Luci. Nakon obuke sam trenirao sa igračima Borca tako da sam došao u klub spreman fizički, ali naravno nisam imao utakmice u nogama.  Međutim, odmah sam upao u ekipu tako da sam tu pauzu jako brzo prebrodio.

 

    - Da li je tokom igranja u Rijeci bilo ponuda velike četvorke, zašto ih niste prihvatili i da li žalite za nekom od njih?

 

- Bilo je ponuda još 1979. Iz Zvezde za mene i  Desnicu, ali onda nisi mogao nigdje ako te klub ne pusti, čak ni da su imali veliku korist od toga, tako da je to propalo na samom početku. Sigurno bih profitirao da sam otišao u veliki klub, imao bih više nastupa za nacionalni tim i sigurno bih imao bolji transfer u inozemstvo. Trebao sam i u Hajduk, kod Bićeta Mladinića, ali zbog problema sa preponama sam odustao.  Ugovor je u Splitu već bio pripremljen, na stolu, ali znao sam da nisam potpuno fizički spreman i nisam želeo da obmanem Hajduk, zato nisam potpisao.

    -  Iz Rijeke ste otišli u La Korunju, koja je u to vreme bila stabilan drugoligaš? Vaši utisci iz tog perioda?

 

- Bio je to lijep dio moje karijere, ali bio bi još duži da sam sa Deportivom ušao u Primeru. Na odlučujućoj utakmici u Ovijedu nakon 30 minuta pukao mi je kvadriceps i tu su moje želje i nade u produženje ugovora propale. Imao sam tada 30 godina, što je bilo kao danas 35, oni su htjeli mlađe, a ja sam bio istrošen od 10 godina igranja u jugoslovenskoj ligi, koja je onda bila dosta jaka, ali i naporna, utakmice neizvesne i iscrpljujuće.

 

 

    -  Iz Španije se vraćate ali ne u svoju Rijeku no u Olimpiju? Zašto? Da li Rijeka nije pokazala interesovanje ili su zmajčeki ponudili više?

 

    - Rijeka nije pokazala interes da se vratim, a ja nisam hteo u Vojvodinu koja me je zvala a koja se tada takmičila u drugoj ligi. Nisam mogao ni da slutim da će u roku od godinu – dve postati šampioni države. Zvao me je Ljubo Španjol, moj nekadašnji direktor iz Rijeke, koji je tada bio predsednik Vojvodine. Onda je došao poziv iz Olimpije, koji sam prihvatio, ali mi se tamo obnovila povreda kvadricepsa. Oporavak se odužio i odlučio sam prekinuti karijeru.

 

    - Koja Vam je najbolja i najdraža utakmica u karijeri?

 

- Bilo je dosta utakmica gdje sam bio igrač utakmice, a najveću ocenu sam dobio na utakmici protiv Aston Vile – 9. Pobijedili smo, dao sam gol i odigrao partiju kao iz snova.Najdražih trenutaka ima više, pa je teško izdvojiti, ali to su sigurno debi u dresu Rijeke, debi za reprezentaciju u Skoplju, osvajanje Evropskog prvenstva za igrače do 21 godine,  4. mjesto na Olimpijadi u Moskvi,  zlato na Mediteranskim igrama u Splitu i dva kupa bivše države.

   - Ko su najbolji igrači sa kojima a ko najbolji protiv kojih ste igrali?

 

    - Teško je nabrojiti, ali to su baš svi koji su sa mnom zajedno osvojili dva kupa, a iz reprezentacije:  Sušić, Šurjak, Vaha, Slišković...i još mnogi, da ne nabrajam sada sve.

 

    - Kako biste sastavili idealni tim od jugoslovenskih fudbalera, bilo da ste ih samo gledali ili ste igrali sa i protiv njih?

 

    - Mislim da je to vrlo teško odrediti.  Bilo je jako puno igrača koji su bili reprezentativci, ali i onih koji su po kvalitetu to mogli biti, ali nisu postali. Probat’ ću one koji su bili moja generacija, jer protiv drugih sjajnih igrača nisam igrao: Pantelić – Džoni – Hadžiabdić – Zajec – Buljan – Katalinski – Petrović – Slišković – Šurjak – Sušić – Zlatko Vujović. Ima još mnogo igrača koji su zaslužili biti ovdje, ali orijentirao sam se na svoju generaciju, jer nju najbolje poznam.

 

    - Šta ste radili po okončanju igračke karijere i čime se danas bavite?

   - Po završetku karijere otvorio sam kafe-bar i počeo se usporedo baviti trenerskim poslom. Završio sam Višu trenersku školu i video sebe kao trenera.  Krajem 80-tih sam počeo u Orijentu sa mladim uzrastima, zatim kao pomoćnik  prvog trenera. 1990. godine sam krenuo samostalno kao trener Pazinke, pa Umaga, Grobničana, a 1994. Sam otišao u Oman. Tu sam počeo na Bliskom Istoku, onda kasnije otišao u Bahrein,  uslijedila je Kina, pa Emirati, pa opet Kina.

 

  -  Gde ste bili u vreme rata i kako ste sve to preživljavali?

 

   -  Do kraja 1994. sam bio u Rijeci. Nije bilo lako u vrijeme rata, ali preživjeo sam i to razdoblje bih preskočio i ne bih komentirao.

- Miloše, šta ste vi po nacionalnosti?

- Srbin sam – gotovo nevoljno odgovara legendarni riječki as.

 

   - Da li je vaša nacionalnost imala veze sa tretmanom u klubu i gradu?

- Poštuju me zbog onoga što sam dao klubu za koji sam odigrao preko 500 utakmica. A sa tretmanom, nažalost, ima veze.  Za mene nije bilo mesta u klubu posle igračke karijere, ali je bilo u Kini, Arabiji, Omana, Bahrainu...Zbog toga sam ipak zadovoljan, ali u dubini duše ostaje žal, jer sam u Rijeci proveo 20 godina, Rijeka je bila moja ljubav, moj život!

 

   - Pratite li dešavanja u ex yu fubalu? Kakvo je Vaše mišljenje o današnjim klubovima, ligama, savezima?

   - Cinjenica je da sad svaka bivsa republika ima svoju drzavu i ligu. Kvaliteta je slabija jer nema koncentracije i prave konkurencije,  ali svejedno se i u tim uvjetima stvara puno  kvalitetnih igraca koji se dokazuju u najboljim evropskim klubovima. Pratim povrsno i pogledam neke utakmice klubova i reprezentacija kad imam priliku. Svaki savez radi prema svojim mogucnostima, netko bolje, sa boljim rezultatima,  a netko slabije.

 - Vaša Rijeka je ove godine osvojila prvu, reklo bi se, sa obzirom na poznate okolnosti, istorijsku titulu. Pratite li dešavanja u klubu i jeste li na bilo koji način angažovani?

 

- Ova momčad  Rijeke je zaista ostvarila pravi podvig i ostvarila san svih ranijih generacija. Rad kluba pratim samo preko prve momčadi, a u klubu nisam angažovan ni na kakvoj funkciji.

 

- Da li je ova za sada jedina šampionska generacija Rijeke zaista najbolja u istoriji i kako bi se završio eventalni susret ove i Vaše generacije?

- Treba biti objektivan ireći da je teško uspoređivati dvije momčadi sa odmakom od 30-40 godina, ali verujem da bi dobila moja generacija.

 

- Sa kim ste od bivših saigrača i rivala u kontaktu? Jesu li dešavanja iz devedesetih ostavila posledice po vaše prijateljstvo?

   - U kontaktu sam sa mojim suigracima iz Rijeke a sa ostalim bas i ne,  jer smo raštrkani svuda po svijetu i samo slucajno se sretnemo negdje u nekoj zemlji gdje radimo i igramo jedni protiv drugih.

- Jeste li u potpunosti zadovoljni svojom karijerom? Da li je moglo više, bolje, dalje?

- U globalu sam zadovoljan, ali moglo je biti i bolje. Siguran sam da bi bilo puno bolje da smo mogli otići van mlađi, smatram da bi puno igrača iz moje generacije igralo u najboljim europskim klubovima, kao što sad igraju Modrić, Rakitić, Mandžukić, Perišić...

-  Da li ste za regionalnu ligu i koliko je ona realna?

   - Ja sam u principu za,  jer bi ta liga bila puno jača od sadašnjih,  ali objektivno gledajući,mislim da do toga nece doći.

 

       Gospodine Hrstiću, hvala Vam na izdvojenom vremenu i sa  nama podeljenim uspomenama! Da ste živi i zdravi još sto godina, da se vratite u svoju Rijeku i da se jednog dana osvetite Realu za učinjenu vam (nam)nepravdu!


KOMENTARI


Fudbalske priče